Ne znam šta mi je bilo tog dana. Udovac sam, 4 godine živim sam i valjda sam se uželio razgovora. Ali, nije to opravdanje za ono što sam uradio. U povratku s groblja, u autobusu sam bio svjedok neprijatne situacije. Nisam skidao pogled sa dvije cigančice u autobusu.
Nisu imale više od 15 godina. Zaslepljen predrasudama o Romima kao kradljivcima i neradnicima, samo sam čekao da urade nešto neprikladno. Sjedio sam i posmatrao ih. Nisu mi dale povoda za reakciju do momenta kad ih je jedna gospođa upozorila da se odmaknu od njene tašne. Umjesto da ih uzmem u zaštitu, ja sam napao. Ustao sam sa sjedišta i jednu cigančicu sam uhvatio za ruku i u opštem
metežu, vođen predrasudom namjerno sam nagazio to jadno dijete koje ništa nije zgriješilo. Devojčice su na sledećoj stanici izašle, dok sam ja sa ženom koja ih je nepravedno optužila, nastavio da iznosim rasističke stavove. Mogu vam samo reći da mi je bilo žao što sam se uošte petljao u ovaj autobuski slučaj. Tek naveče, kad mi se glava ohladila, shvatio sam koliko sam pogriješio. Stidim se svog postupka. Cijeli život sam se trudio da živim pošteno, da ne budem sudija nikome. Ali, pod stare dane sam postao džangrizav, prekritičan i zajedljiv. Umjesto da iskustvom pomognem devojčicama u takvoj situaciji, dozvolio sam da me savladaju najniži porivi.
0 komentari:
Objavi komentar